U BiH su političke ideologije svedene na prazne etikete: iza njih ne stoje ni razumijevanje osnovnih principa, ni pokušaj da se vlastite politike oblikuju u skladu s njima. Najupadljiviji paradoks stvaraju samoproklamovani „liberali", osobe i partije koje nose taj naziv, a u praksi brane odluke kojima se građanima oduzima pravo na rad. To je suprotno onome što liberalna misao podrazumijeva, što samo potvrđuje da se oznake u ovoj zemlji dodjeljuju bez obzira na sadržaj. Druga strana slike su socijaldemokrati, čije se bogatstvo javno pokazuje, iako bi njihova imena trebala obećavati socijalnu pravdu, a ne liksuz. U oba slučaja ideologija u funkciji je publiciteta, dok se stvarne odluke donose po kriterijumima o kojima se ne govori. Kad etikete ništa ne znače, biraču je teško znati za što glasuje, a onome kome je glas dao nema kome odgovarati za postupke. Rezultat je država u kojoj se ne vodi borba za programe nego za pozicije, a ideološki rječnik se javno vadi samo kad treba pokriti nešto neugodno.